Postoje 4 pristupa prostituciji u Europi. Hrvatska ima najgori, kao Srbija i Rusija

NAKON što je Slobodna Dalmacija objavila skandalozan tekst u kojem na naslovnici prozivaju neimenovanu psihologinju zaposlenu u Centru za socijalnu skrb zbog toga što je nekad radila kao prostitutka, prvi je reagirao Index i osudio takav huškački i moralizatorski pristup.

U međuvremenu su kritičke tekstove o lovu na vještice u režiji Slobodne Dalmacije objavili i neki drugi mediji, dok je čast psihološke struke obranilo 300 psihologa, koji su osudili ogavne izjave psihologinje Mirjane Krizmanić u spornom članku koji potpisuje Marko Didić.

Nema sumnje da je sada najteže psihologinji koju je Slobodna Dalmacija odlučila razapeti na naslovnici te da je vjerojatno izložena u najmanju ruku malomišćanskim ogovaranjima. No sramotni članak u Slobodnoj Dalmaciji otvorio je prostor da se u javnosti govori o prostituciji, koja je inače svojevrsna
tabu tema.

U Hrvatskoj je na snazi prohibicijski model, po kojem najviše stradavaju prostitutke

To ne iznenađuje jer u Hrvatskoj je u javnosti i sam seks tabu tema, pa slijedom toga i seksualni rad. Jer prostitucija se može i tako definirati, što se sve više čini u ostatku Europe.

U osam europskih zemalja (Njemačka, Nizozemska, Austrija, Švicarska, Grčka, Mađarska, Latvija i Turska) prostitucija je legalna i regulirana. U Švedskoj, Norveškoj, Francuskoj i još nekoliko zemalja vlada neo-abolicionistički model, što znači da je ilegalno platiti za seks, tj. kriminalizira se mušterije. Tu je i abolicionistički model, po kojem je prostitucija legalna i neregulirana, a zabranjeni su bordeli i makroi. On je na snazi u Portugalu, Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Češkoj, Poljskoj, Italiji itd.

Hrvatska je u skupini zemalja istočne Europe koje njeguju najkonzervativniji model, prohibicijski. Seksualni rad je zakonom zabranjen. Takav model imaju i Srbija, Crna Gora, Albanija, Rusija, Ukrajina, Bjelorusija itd.

Hrvatska seksualni rad regulira pomoću dva zakona. Jedan od njih je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, a on kriminalizira osobe angažirane u seksualnom radu. Budući da termin angažiranja nije jasno definiran, policija na temelju ovog zakona nerijetko uhićuje seksualne radnice, koje već dobro poznaje, čim ih vidi na ulici, čak i ako idu samo na kavu, a presude su često donesene i prije nego što slučaj dođe na sud.

Novi Kazneni zakon, koji je stupio na snagu početkom 2013., prvi put je u ograničenoj mjeri kriminalizirao i klijente koji koriste usluge maloljetnih prostitutki ili žena koje su prisiljene na prostituciju.

Koliko ima seksualnih radnica i radnika u Hrvatskoj?

U feminizmu također postoji nekoliko različitih pristupa ovoj tematici. Prema prvom, radikalnom feminističkom pristupu, prostitucija je uvijek nasilje nad ženama i ona je primjer patrijarhalne podređenosti žena u seksualnosti. Liberalni feminizam zastupa stav da je prostitucija nešto što ne bi trebalo zabranjivati, već regulirati i urediti kao legalan posao. Postoje i seksualno pozitivne feministkinje, koje smatraju da prostitucija ne samo da je legitiman oblik posla već ona također može osporiti dominantne normativne patrijarhalne obrasce seksualnosti i odnosa među spolovima.

Prema neslužbenim procjenama, u Hrvatskoj ima oko 7000 prostitutki i oko 100.000 njihovih klijenata. Dijele se u više kategorija prostitucije – mušku i žensku, heteroseksualnu i homoseksualnu, maloljetničku i odraslu, dobrovoljnu i prisilnu, samostalnu i organiziranu itd. Prema socijalnom statusu dijele se na uličnu, srednje razine i visoku. U uličnu se ulaže najmanje kapitala, a najmanja je i zarada. Ona je također društveno najviše etiketirana, među ostalim i zato što je najvidljivija u javnosti. Takve prostitutke su najviše saslušavane i privođene, a izložene su i najvećem nasilju, kako klijenata tako i svodnika.

Kako se policija odnosi prema zagrebačkim prostitutkama, svjedočila je na okruglom stolu o prostituciji održanom 2016. sutkinja Branka Žigante.

"Bilo je situacija kada su dolazile neke političke delegacije. Policija ih je tada znala samo pokupiti s ulica jer je točno znala mjesta gdje se okupljaju. Bio je tu jedan kafić, kao i trg u blizini, a okupljale su se i ispod zida. Budući da su se znale i adrese stanovanja radnica, znalo se događati da nisu ni zakoračile na pločnik, a policajci bi im okrenuli ruku na leđa i priveli ih. Znalo se da su se na takav način čistile ulice Zagreba da se slučajno ne bismo osramotili ako bi netko ponudio usluge gostujućim političarima", ispričala je Žigante prisjetivši se primjera jedne seksualne radnice koja je bila procesuirana čak 243 puta.

Ukratko, Hrvatska ima loš zakon i lošu praksu, a u svemu tome najviše nastradaju žene koje se bave prostitucijom, koje se još dodatno u društvu većinom osuđuje i stigmatizira, smatra nemoralnima.

Njemačka je legalizacijom htjela riješiti problem prostitucije

Njemačka je jedna od zemalja koja je legalizaciju prostitucije vidjela kao način rješenja problema prostitucije.

Oko 40.400 ljudi bavilo se prostitucijom u Njemačkoj krajem 2019. prema Zakonu o zaštiti prostitutki (ProstSchG). To je objavio Federalni zavod za statistiku.

Vlasti su izbrojile 2170 legalno licenciranih tvrtki za prostituciju. 35 posto registriranih prostitutki imalo je rumunjsko državljanstvo. Jedanaest posto dolazi iz Bugarske, a osam posto iz Mađarske. 7700 prostitutki (19 posto) imalo je njemačko državljanstvo. 78 posto registriranih prostitutki imalo je između 21 i 44 godine. S 45 godina ili više bilo je 17 posto, između 18 i 20 godina 5 posto.

Organizacije i stručnjaci za pomoć procjenjuju da u zemlji postoji pak 200.000 prostitutki koje rade. To je mnogo veći broj od broja registriranih. Prema različitim istraživanjima, uključujući i onu Europske mreže za prevenciju i promicanje zdravlja među seksualnim radnicima migrantima (TAMPEP), 65 do 80 posto djevojaka i žena dolazi iz inozemstva. Većina je iz Rumunjske i Bugarske.

To pokazuje da legalizacija nije riješila jedan od problema koje je tvrdila da hoće - brojke pokazuju da i dalje mnogi ljudi koji se bave seksualnim radom nisu registrirani, pa time ni ne uživaju kakvu-takvu zaštitu države.

Legalizacija nije spriječila eksploataciju žena

Der Spiegel je 2013. objavio veliku priču u kojoj je analizirao razne učinke legalizacije prostitucije.

"Kad je Njemačka prije nešto više od deset godina legalizirala prostituciju, političari su se nadali da će to stvoriti bolje uvjete i veću autonomiju za seksualne radnice. Ipak, nije to tako ispalo. Eksploatacija i trgovina ljudima ostaju značajni problemi", konstatirao je tada ovaj uglednik tjednik.

Njemački parlament Bundestag 2001. je godine, glasovima tadašnje vladajuće crveno-zelene koalicije, donio zakon o prostituciji namijenjen poboljšanju uvjeta rada prostitutki. Prema novom zakonu, žene bi mogle dizati tužbe za svoje plaće i sudjelovati u programima zdravstvenog, socijalnog i mirovinskog osiguranja. Cilj zakona bio je učiniti prostituciju profesijom poput rada u banci, a prostitutke prihvaćenima umjesto izopćenima, objašnjavali su predlagači.

Među njima su bile i mnoge žene. Glavne zagovornice "autonomne trgovine seksom" bile su jako zadovoljne sobom kada je zakon donesen. Tada je ministrica obitelji Christine Bergmann (SPD) viđena kako diže čašu šampanjca s Kerstinom Müllerom, tadašnjim predsjednikom kluba Zelenih, pored operaterke bordela Felicitas Weigmann.

"Bile su to tri žene koje su nazdravljale činjenici da muškarci u Njemačkoj sada mogu ići u javne kuće bez ikakvih skrupula", ironično je primijetio Der Spiegel.

Mušterije se žale da "žene nakon nekoliko sati više nisu prikladne za upotrebu"

Rezultati legalizacije su znali biti vulgarni, pa i odvratni u praksi.

Primjerice, bordeli su počeli oglašavati svoje usluge po all-inclusive cijenama. Kad se 2009. bordel Pussy Club otvorio u blizini Stuttgarta, uprava je klub reklamirala na sljedeći način: "Seks sa svim ženama koliko god želite i kako želite. Seks. Analni seks. Oralni seks bez kondoma. Trojac. Grupni seks. Gang bang." Cijena: 70 eura danju i 100 eura navečer.

Prema podacima policije, oko 1700 mušterija, tj. muškaraca, iskoristilo je ponudu tijekom vikenda otvaranja Pussy Cluba. Autobusi su stizali izdaleka, a lokalne novine izvijestile su da je do 700 muškaraca stajalo u redu ispred bordela. Nakon toga kupci su u internetskim chat sobama pisali o navodno nezadovoljavajućoj usluzi, žaleći se da žene nakon nekoliko sati "više nisu prikladne za upotrebu".

Prijedlozi za postroženje zakona

Danas su mnogi policajci, ženske organizacije i političari upoznati s prostitucijom uvjereni da je dobronamjerni zakon zapravo tek nešto više od programa subvencioniranja svodnika i čini tržište privlačnijim za trgovce ljudima.

Nedavno je zastupnički klub CDU-a u Bundestagu predstavio nove prijedloge za jaču regulaciju prostitucije.

Uvjeti i praksa u industriji prostitucije "često su nehumani", kritizirao je Marcus Weinberg, glasnogovornik CDU-a za politike obitelji, žena i mladih. "U budućnosti bi se i klijenti trebali smatrati odgovornijima i trebali bi moći dokazati da su registrirali prostitutke." Kršenja bi trebala rezultirati novčanom kaznom. CDU također želi zabraniti prostituciju trudnica. Ulična prostitucija trebala bi biti strože regulirana zbog "nehumanih uvjeta" koji tamo često vladaju.

No opća zabrana prostitucije nije predmet rasprave u Uniji. "Odrasle žene i muškarci koji se slobodno odluče raditi za prostituciju i pridržavaju se važećih propisa trebali bi to moći nastaviti", navodi se u prijedlogu CDU-a.

Pandemija je zatvorila bordele

Također, ekonomska situacija za mnoge njemačke prostitutke se pogoršala u vrijeme pandemije. Bordeli su zatvoreni zbog koronavirusa. Stoga Savezno ministarstvo za žene sada želi potaknuti seksualne radnice da promijene karijeru. Cilj je otvoriti realne i održive perspektive za zaradu za život neovisno o prostituciji, kazalo je ministarstvo koje vodi Christine Lambrecht (SPD).

Od 1. kolovoza financirat će se ukupno pet tranzicijskih projekata savjetovanja za prostitutke s iznosom od ukupno tri milijuna eura. "Želimo ljudima koji žele otići iz prostitucije dati nove profesionalne izglede s individualnim ponudama", rekla je ministrica Lambrecht. Potreba za tim "povećala se, posebno nakon pandemije korone i sve veće socijalne i ekonomske nesigurnosti", dodala je.

U skladu s tim tri federalna eksperimentalna projekta provode se u Bremenu, Neunkirchenu u Saarlandu i u gradu Rostocku. U Berlinu postoje već dva projekta podrške seksualnim radnicama i radnicima.

Švedski i novozelandski model

Nasuprot Njemačkoj, imamo i primjer Novog Zelanda.

Novi Zeland ima snažne zakone koji štite prostitutke, zbog čega je to ujedno i najbolje mjesto za seksualne radnice na svijetu po mišljenju mnogih medija. Zakon kojim je rad u seksualnoj industriji u Novom Zelandu dekriminaliziran izglasan je u parlamentu u 2003. godini. Prostitucija je postala legalno zanimanje kako bi se zaštitila ljudska prava seksualnih radnika te spriječilo njihovo iskorištavanje.

Novozelandski model se u mnogočemu pokazao uspješnijih od švedskog modela kriminalizacije mušterije.

"Švedski model" u politici prostitucije kriminalizira kupnju seksualnih usluga u uvjerenju da se seksualne radnice mogu učiniti sigurnima samo okončanjem potražnje. To je, podsjećamo, neo-abolicionistički pristup prostituciji.

Zemlje poput Švedske, Sjeverne Irske i Norveške usvojile su ovaj model, a u glavnim medijskim izvještajima taj se pristup često citira pozitivno. Feminističke organizacije poput Koalicije protiv trgovine ženama (CATW) i Europskog ženskog lobija također promiču ovaj pristup jer vjeruju da seksualni rad doprinosi nasilju nad ženama putem muških prava i objektivizacije. Seksualne radnice, međutim, često ističu da švedski model dovodi njihove živote u opasnost i podriva njihova ljudska prava.

Poboljšanje odnosa policije prema seksualnim radnicima

Novozelandski pristup se dokazao kroz vrijeme. Pet godina nakon izglasavanja zakona tamošnji je parlament proveo istraživanje o učincima zakona.

"Seksualna industrija nije se povećala, a mnoga društvena zla koja su predvidjeli neki koji su se protivili dekriminalizaciji seksualne industrije nisu se ostvarila. U cjelini zakon je bio učinkovit u postizanju svoje svrhe, a Odbor je uvjeren da je velikoj većini ljudi uključenih u seksualnu industriju u skladu sa zakonom bolje nego što je to bilo prije", navodi se u zaključku parlamentarnog odbora.

Odbor za reviziju također je zadužio Medicinski fakultet u Christchurchu za provođenje neovisnog istraživanja. Kvantitativne i kvalitativne metode pokazale su da je više od 90 posto seksualnih radnica vjerovalo da im novi zakon daje zaposlenje, zakonska te zdravstvena i sigurnosna prava. Značajnih 64 posto je lakše odbilo klijente. Značajno je da je 57 posto reklo da se odnos policije prema seksualnim radnicima promijenio nabolje.

Godine 2003. Novim Zelandom upravljao je konzervativniji parlament, a prijedlog zakona izazvao je snažno protivljenje evanđeoskih kršćana. Međutim, postojala je široka podrška javnosti od udruga za planiranje obitelji, sektora javnog zdravstva i LGBT zajednice za dekriminalizaciju. U trećem i posljednjem čitanju zakon je usvojen velikom većinom glasova.

Učinci zakona vide se i po primjeru jednog sudskog slučaja, koji je prije bio pravno nemoguć i društveno nezamisliv.

Seksualna radnica iz Wellingtona uspješno je tužila vlasnicu bordela na Sudu za reviziju ljudskih prava zbog seksualnog uznemiravanja koje je doživjela od svog poslodavca. Za emocionalnu povredu nagrađena je s 25.000 novozelandskih dolara. Stručnjaci zaključuju da se nova generacija seksualnih radnica počinje baviti tim poslom u okruženju u kojem su stvari poštenije te odbijaju tolerirati nehumano ponašanje prema sebi.

Svi ljudi zaslužuju jednako poštovanje i jednaka prava

Jer kada se cijela ova vrlo kompleksna tema svede na pitanje temeljnih vrijednosti, onda je temeljna vrijednost koju društvo treba imati prema ljudima koji se bave seksualnim radom - ljudskost. Sve to su ljudi koji zaslužuju jednako poštovanje i tretman kao i svi drugi. Nisu oni ni bolji ni lošiji od svih drugih. Ne moraju biti sveci da bi imali jednaka prava.

I baš zato što postoji duboko neslaganje i sukob različitih morala u vezi s tim što znači aktivnost kojom se bave i što to govori o njima, zato što su u centru društvenog konflikta, najviše izloženi, svi seksualni radnici i radnice zaslužuju da ih se tretira kao ljude, a ne kao smeće.