Sigurno je da Hrvatskoj ne nedostaje skandala. Imamo mi i drugih briga i problema, ali skandali uvijek dobro dođu. Možda smo postali laboratorij gdje u pravilnim vremenskim razmacima neki uvijek bukne. Svaki tip koji se bavi marketingom zna da je rok trajanja nekog skandala kratak: dogodi se, napuni novine i portale, potom blijedi. Onih koji su nas tresli prije godinu ili dvije jedva se i sjećamo, a najmanje nas zanima kakav im je bio epilog. “Skandal tijela u govoru” zvala se knjiga koju sam čitala na faksu, zapravo lingvistička studija.
Na top ljestvici skandala, kako kod nas tako i u svijetu, sigurno su oni u kojima sudjeluju žene koje prodaju svoja tijela.
Premda je prostitucija, uz lončarstvo, s pravom prozvana “najstarijim zanatom”, kao da nas postojanje takvih žena i danas može zapanjiti. I ne samo onih koje se prodaju, nego i onih koji ih kupuju, točnije, plaćaju. Tisućljetna formula i dalje funkcionira, još od tajanstvenih djevojaka koje su ušle u krevet starog biblijskog kralja da bi ga “zagrijale”. I svih tajanstvenih plesačica, golih supruga na otomanima koje se podaju drugima, kurtizana Drugog Carstva koje su bile bogatije od prinčeva i grofova koji su ih sponzorirali, i tako dalje.
Od starog-novog slučaja “masera i prostitutki “ svako malo sretnem se s nečijim razmišljanjem o tome da “prostitucija u Hrvatskoj cvate”. Ništa nije manje čudno od te rečenice, jer prostitucija uvijek i svugdje cvate, a u današnje, digitalno doba, jednostavnija je nego ikad. Doslovce sami možete nalaziti mušterije na internetu i znatno si podebljati stanje na računu ako ste dovoljno mladi i lijepi. E, sad, imate li želuca za takve stvari, neko je drugo pitanje. Jer da biste mogli funkcionirati u tom zanatu treba vam biti svejedno tko i u kakve svrhe barata vašim tijelom.
A znamo da smo na tijela osjetljivi, pa nas čak može zasmetati kad nas netko slučajno okrzne ramenom na cesti.
“Svoga tela gospodar” zapravo ne funkcionira u slučaju prostitucije. Ljetos sam, šetajući Splitom, ugledala neobičnu jahtu: na njoj je sjedilo desetak staraca u sedamdesetima, a oko njih se motalo jednako toliko djevojaka u dvadesetima.
Premda nemam nekih predrasuda, bilo mi je žao tih cura. Umjesto da se zabavljaju s dečkima, one sjede u hladnim krilima staraca.
Ne znam vrijedi li takva zabava petsto ili tisuću eura i je li zbilja toliko svejedno kojim se putem dođe do novca. Popis američkih filmova koji počinju tako da se nekog senatora ili guvernera uhvati s prostitutkom, teško da bi imao kraja. Povezanost visoke politike, kapitala, kriminala, prostitucije toliko je učestala da mi se čini da za tom pričom posegne svaki holivudski redatelj kad mu ponestane ideja. Spomenute kurtizane s kraja 19. stoljeća u Parizu, u metropoli bi se pojavile kao skromne, anonimne djevojke, da bi uskoro zasjale na nebu poput kometa.
Razdoblje je to i slavne “Dame s kamelijama”, nadahnute stvarnom osobom. Rok trajanja tih djevojaka, makar bile i ljubavnice samoga cara, nikad nije bio dug. Nakon nekoliko godina zabave našle bi se same, zaboravljene, prerano ostarjele. Redovito bi skončale u ubožnicama.
Od njujorškog gradonačelnika Eliota Spitzera koji je toliko uživao u prostitutkama da je na njih potrošio pola gradskog proračuna do Silvija Berlusconija i njegove Ruby Cairo, očito je da i naše doba ozbiljno računa na prostituciju, a slično je bilo i prije više tisuća godina u Jerihonu.
“Najstariji zanat” jest tu da traje, samo naivci misle da ga se može suzbiti, a korisnici su oduvijek bili brojni, bogati i slavni. O prisilnoj prostituciji koja također “cvate” da ne govorim. Stoga je vrijeme da se tome prestanemo čuditi, jer nikakva se cjelovita, učinkovita strategija za suzbijanje prostitucije još se dugo na ovom našem svijetu neće pojaviti.
Previše je zainteresiranih strana.
