Prostitutka-aktivistica: Zašto bi u 21. stoljeću naš rad bio drugačiji od onog u Konz
DOK SVE razvijene zemlje svijeta uvode nove modele regulacije prostitucije koji idu za sve većom dekriminalizacijom i destigmatizacijom koji bi prostitutkama trebali osigurati veća ljudska prava i smanjiti nasilje nad njima, hrvatski zakon nije promijenjen još od 1977. godine i spada u civilizacijski najzaostalije jer kažnjava seksualne radnice, a mušterije oslobađa svake odgovornosti.
Nažalost, novi predloženi zakoni ovu bi situaciju mogli dodatno pogoršati jer idu za povećanjem kriminalizacije drakonskim kaznama kao i kažnjavanjem i prostitutki i klijenata, upozorili su sudionici okruglog stola 'Politike prostitucije u Hrvatskoj' koji je održan u srijedu na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar.
Prema neslužbenim procjenama u Hrvatskoj ima oko 7.000 prostitutki i oko 100.000 njihovih klijenata. Dijele se više kategorija prostitucije – mušku i žensku, heteroseksualnu i homoseksualnu, maloljetničku i odraslu, dobrovoljnu i prisilnu, samostalnu ili organiziranu itd. Prema socijalnom statusu dijele se na uličnu, srednje razine i visoku. U uličnu se ulaže najmanje kapitala, a najmanja je i zarada. Ona je također društveno najviše etiketirana, među ostalim i zato što je najvidljivija u javnosti. Takve prostitutke su najviše saslušavane i privođene, a izložene su i najvećem nasilju, kako klijenata, tako i svodnika.
Naš zakon je iz 1970-ih
Sutkinja Visokog prekršajnog suda Branka Žigante upozorila je da se ljudska prava seksualnih radnica, osobito onih uličnih, redovno krše na brojne različite načine, a taj problem se sustavno ignorira.
'Mnogo glasnije govori se o pravima životinja nego o pravima prostitutki', upozorila je.
Koliko je naš sustav zastario dobro ilustrira činjenica da su kazne još uvijek izražene u njemačkim markama koje se moraju preračunavati u kune ili u dane zatvora. Prostituciju je na ovim prostorima početkom prošlog stoljeća regulirao Pravilnik o ponašanju prostitutki iz 1920. Potom su jugoslavenske vlasti ocijenile da je prostitucija sramotan ostatak buržoaskog sustava pa je 1977. donesen novi koji je kažnjavao prostituciju. On nije predviđao drastične kazne, najviše su iznosile nekoliko stotina kuna. Sudski procesi u kojima se prostitutke kažnjavaju prava su farsa, to su tzv. žurni postupci koji traju po nekoliko minuta, prostitutke ni ne traže pravnu pomoć odvjetnika na koju imaju pravo, priznaju prekršaj te plaćaju kaznu ili prihvaćaju zatvorsku kaznu kako bi izbjegle nepotrebne komplikacije. Korisnici njihovih usluga u procesima se javljaju eventualno samo kao svjedoci.
Čišćenje ulica
Kako se krše ljudska prava prostitutki, među ostalim, dobro ilustrira i činjenica da se po kratkom postupku kažnjavaju, mada nešto blaže, čak i maloljetnice koje često mogu biti žrtve svodnika ili trgovine ljudima, kao i činjenica da se ponekad uhićuju bez ikakvog opravdanog razloga, jednostavno radi 'čišćenja grada'.
'Bilo je situacija kada su dolazile neke političke delegacije. Policija ih je tada znala samo pokupiti s ulica jer je točno znala mjesta gdje se okupljaju. Bio je tu jedan kafić, kao i trg u blizini, a okupljale su se i ispod zida. Budući da su se znale i adrese stanovanja radnica, znalo se događati da nisu ni zakoračile na pločnik, a policajci bi im okrenuli ruku na leđa i priveli ih. Znalo se da su se na takav način čistile ulice Zagreba da se slučajno ne bismo osramotili ako bi netko ponudio usluge gostujućim političarima', ispričala je Žigante prisjetivši se primjera jedne seksualne radnice koja je bila procesuirana čak 243 puta.
Seksualne radnice ne bi smjele biti procesuirane
Upozorila je da seksualne radnice uopće ne bi trebale biti procesuirane, ni kazneno ni prekršajno, čak niti prema tzv. švedskom modelu, koji ni sam nije najbolji jer još uvijek kriminalizira i stigmatizira prostituciju budući da kažnjava klijente. U tom modelu seksualne radnice, ali i javnost, još uvijek prostituciju doživljavaju kao nezakonitu djelatnost, a one su prisiljene skrivati se kako bi zaštitile svoje klijente i svoj posao. No prema tom modelu, kada bi se primjenjivao kako treba, prostitutke bi ipak imale mnogo veća prava i bolju pomoć jer bi barem bile tretirane kao žrtve, a ne kao kriminalke.
Sudionici okruglog stola upozorili su da naš novi prijedlog zakona, mada su ga njegovi tvorci i neki političari potpuno pogrešno predstavili kao švedski model, s drastičnim kaznama za obje strane, koje bi se trebale povećati za desetak puta na oko 3.000 do 5.000 kuna, ide u smjeru snažnije kriminalizacije koja će prostitutke dovesti u još teži položaj. Njima će biti još teže policajce, socijalne i zdravstvene službe doživljavati kao zaštitu od nasilja i kao pomoć. Naprotiv, oni će za njih postati još veća prijetnja pa će biti još više izolirane, stigmatizirane i isključene iz društva kao i iz mogućih programa podrške i zapošljavanja, a rezultat će biti loš za sve građane.
Naš sociolog Aleksandar Štulhofer s Filozofskog fakulteta u Zagrebu upozorio je da rezultati njegove, ali i drugih svjetskih studija uglavnom pokazuju da kriminalizacija prostitucije vodi porastu nasilja nad njima. S njime raste i depresija kod seksualnih radnica, a rezultat su povećana viktimizacija, smanjena briga o zaštiti vlastitog zdravlja i zaštićenom seksu te povećane stope spolno prenosivih bolesti.
Naše zakone radili su nestručnjaci bez iskustva
U hrvatskoj pravnoj priči apsurdna je činjenica da u rad na novim prijedlozima nisu bile uključene ni seksualne radnice niti stručni predstavnici iz sudova. Tijela koja su se njima bavila bila su sastavljena isključivo od profesora.
'Mi prijedloge zakona službeno nismo ni vidjeli... Jedna od voditeljica povjerenstva koja je vrlo zaslužna za njih sada je sutkinja Suda u Strasbourgu. Jako me zanima kako će postupiti kada na svoje zakone dobije određene tužbe i žalbe na Sudu u Strasbourgu. Nas nisu čak pitali da li se u tom području možda preklapaju odredbe prekršajnog i kaznenog zakonodavstva. Zato sam rekla da su prijedlozi iz MUP-a k nama stizali na mala vrata, preko neslužbenih kanala', rekla je Žigante.
Suvremeno zakonodavstvo
U većini razvijenih zemalja zakonski okviri idu za većom dekriminalizacijom ili za legalizacijom prostitucije. U Europi je posebno popularan tzv. švedski model koji dekriminalizira pružanje seksualnih usluga, ali kriminalizira njihovo kupovanje. No neke zemlje svijeta imaju bolja iskustva s tzv. novozelandskim modelom koji teži potpunoj dekriminalizaciji i destigmatizaciji seksualnog rada. Njegova ideja je da svaka kriminalizacija, pa čak i djelomična, ugrožava posao seksualnih radnica jer njihov rad na izravan ili neizravan način stavlja van zakona. On stoga teži što potpunijem izjednačavanju seksualnog rada s drugim poslovima te osiguravanju svih prava seksualnih radnica s pravima drugih radnika.
Feminizam i tri modela
Feministice se prema pristupu ovom pitanju dijele u tri skupine.
U prvu spadaju one koje se zalažu da se seksualni rad dekriminalizira i destigmatizira te u svakom pogledu, uključujući i prava na zdravstvenu zaštitu i mirovine, izjednači s drugim oblicima rada. On podrazumijeva da će u takvom sustavu seksualne radnice moći slobodno odabrati svoju profesiju ako je izbor opcija koje im se nude loš. One će također biti dobro zaštićene jer će sve predstavnike države od policajaca, preko sudaca do socijalnih i zdravstvenih radnika, doživljavati kao pomoć i zaštitu od nasilnih klijenata i svodnika te kao pomoć u ostvarivanju svojih ljudskih prava. Zanimljivo je da seksualne radnice i aktivistice iz njihovih redova uglavnom podržavaju upravo takvo rješenje, a time i novozelandski model.
U drugu skupinu, koja se obično naziva abolicionističkom, spadaju feministice koje smatraju da se rad prostitutki, kada se sagledaju svi društveni faktori, nikako ne može smatrati dobrovoljnim jer bi svaka prostitutka u dobro uređenom društvu zasigurno radije odabrala neki drugi posao kada bi stvarno imala mogućnost izbora. One stoga smatraju da vlasti trebaju raditi na eliminaciji prostitucije. Protive se potpunoj dekriminalizaciji prostitucije i izjednačavanju seksualnog rada s drugim vrstama rada, čak i u nazivu (ne pristaju na naziv seksualne radnice već inzistiraju na terminu prostitutke) te uglavnom zagovaraju švedski model koji prostitutke tretira kao žrtve, a klijente kao prijestupnike i agresore.
Treća skupina zagovara tzv. 'outlaw' (buntovnička) perspektivu prema kojoj je trgovina seksom za seksualne radnice svojevrsna stepenica prema boljim karijerama ili čak izraz seksualnih sloboda.
Sociologinja Ivana Radačić s Instituta Ivo Pilar rekla je da se hrvatske feministice uglavnom drže abolicionističe pozicije, no i da se sve više mlađih zalaže za perspektivu seksualnih radnica.
'Mlade feministice pokazuju sve više spremnosti da čuju perspektivu seksualnih radnica. Također za ovo područje pokazuju sve više zanimanja i mladi znanstvenici. Neke seksualne radnice pokazuju sklonost da se organiziraju, no to im je vrlo teško zbog velike stigne. Mediji su zainteresirani, no oni su najčešće zainteresirani za konkretne priče o prostitutkama, a ne toliko o politikama', rekla je Radačić istaknuvši da se i sama smatra feministicom.
Seksualni rad ne treba razlikovati od bilo kojeg rada
Naša jedina članica međunarodne mreže aktivistica za prava seksualnih radnica 'Swarm', koja se na panelu iz jasnih razloga predstavila samo kao Mirjana, upozorila je da je već sam uvod u prijedlog naših novih zakona problematičan i protuustavan jer ide za propisivanjem morala čak i kada seksualan rad nije nikome na štetu.
'U prijedlogu piše da prostitucija predstavlja neprihvatljiv oblik ponašanja, kako u smislu pružanja, tako i u smislu korištenja seksualnih usluga. No u našem Ustavu nigdje ne piše da smo mi moralna država, ne postoje pravila koja govore kako bismo se trebali odijevati ili ponašati', rekla je Mirjana.
Upozorila je da je ona sama najbolji primjer toga da tzv. švedski model ne funkcionira, a smatra da će novi zakoni samo pogoršati stvari.
'U novim prijedlozima kazne su stroge, a seksualne radnice nemaju nikakva stvarna prava; u njima nema ni nikakvim socijalnih mjera. Ako želite nekoga pripremiti za funkcioniranje u društvu ili za rehabilitaciju, trebate neka sredstva, a u našoj državi takvih sredstava nema. Koliko je samo ljudi nezaposleno, teško je očekivati da će se pronaći sredstva za rehabilitaciju seksualnih radnica... Društvo se nama ne bavi. Uglavnom služimo da povremeno popunimo neke vijesti u medijima. Među nama ima seksualnih radnica koje su obrazovane, koje se time bave zbog trenutne potrebe, poput studentica koje pokušavaju popraviti svoj materijalni status, a ima ih i koje tako krpaju kućni proračun i prehranjuju djecu. Živimo u 21. stoljeću. Smatram da se seksualan rad više ne bi trebao gledati kao nešto čudno već kao i svaki drugi posao jer se ne razlikuje od rada kao što je primjerice onaj prodavačice u Konzumu', pojasnila je.
Dodala je kako švedski model ne funkcionira u većini europskih zemalja pa je za očekivati da posebno neće u Hrvatskoj, čak i kada bi stvarno bio švedski model.
'Kada govorimo o kažnjavanju klijenata, mogli bismo reći 'well, that's not going to happen'. Naime, postoje obični klijenti i oni više platežne moći, iz viših slojeva društva. Ne vjerujem da će klijent više platežne moći kod nas ikada biti priveden. Nemoguće', rekla je.
Objasnila je da joj je trebalo puno hrabrosti da se uključi u aktivistički posao jer se time javno deklarirala i izložila osuđivanju društva.
'U prostituciji se okreće puno novca. Moguće je da kriminalizacija zapravo za cilj ima povećavanje te zarade. Možda također postoji pritisak iz nekih krugova. Naša situacija trenutno ide prema lošijoj. Stoga je teško očekivati da će se netko deklarirati i progovoriti o tome. Nakon što je prije nekoliko godina o tome u jednoj emisiji javno progovorila Lidija Šunjerga, ljudi su se prema njoj ponijeli odvratno. Bilo je odvratnih komentara', rekla je.
Naglasila je da su i nju, nakon što se javno angažirala kao aktivistica, uglavnom odbacili svi osim uže obitelji i najbližih prijatelja.
Index
